Riječ ima uvažena žalba

Piše : Sead OMERAGIĆ

Nakon poraza od Švajcarske u dodatnom advokatskom, sudijskom i tužilačkom vremenu, štošta je jasnije. Pored svih uvaženih zastupnika, uvaženih ministara itd, dobili smo uvaženu švajcarsku žalbu. Riječ ima uvažena žalba.

Zbog mnogo čega ova uvažena žalba postaje upozorenje: Kako je moguće da naši rukometaši mogu dobiti dvije ubjedljive pobjede na sportskom borilištu, a da im onda te pobjede budu otete? Švicarce smo dobili dva puta sa devet razlike, a onda su nam utrpali deset administrativnih golova tipovi iz Međunarodne rukometne federacije (IHF-a).

Od koga tražiti reakcije? U Rukometnom savezu BiH sjede neki ljudi koji nikad nisu opucali rukometnu loptu prema golu. Dopustili smo ofrlje tipovima da uđu u sve pore društva i danas gubimo vrijedne pobjede daleko od sportskih terena.  

Uvijek se, u ovakvim situacijama „uvaženih“ žalbi, sjetim Svjetskog fudbalskog prvenstva u Brazilu i utakmice protiv  Nigerije. Sudac Piter O' Liri je poništio regularan gol Edina Džeke. Zatim nije svirao očiti faul nad Emirom Spahićem, nakon čega smo primili gol. Taj nam je Novozelanđanin uništio najljepšu fudbalsku generaciju, koja je sama stasala pod granatama i snajperima u Bosni i Hercegovini i većinom u samoći izbjeglištva. Bila je to planetarna nepravda.

Ali, događa se kad si slab, kad ti sudi gomila nemoralnih tipova. Sjetim se i fudbalskog meča BiH i Portugala, kada onaj njemački sudac Wolfgang Stark nije dozvolio punu 21. minutu da se naši fudbaleri sastave s loptom. Zvjezdan Misimović se sigurno sjeća kad mu je Stark svirao faul na udaljenosti najmanje metar od igrača Portugala. Kad ga je Miske upitao o čemu se radi, on se samo nacerio i nastavio trčati.

Nemamo prave odgovore na desetine situacija gdje su odgovori neophodni.          

Slabost države naši sportski junaci osjećaju na svojoj koži. Samo se vrhunskom atletičaru Amelu Tuki može desiti da mu tri puta dnevno vade krv uoči trke za prvenstvo svijeta. Samo naša naujuspješnija djeca se moraju paziti da im se ne nešto ne podmetne i omalovaži njihove uspjehe.   

Naši vrhunski sportisti pobjeđuju na svijetskim takmičenjima. Gledamo tenisere Damira Džumhura i Mirzu Bašića, sportiste koje su njihovi roditelji vodili u svijet uspjeha, svojom mukom i odricanjem. Naravno da im država ništa nije dala. Oni su dali državi. Izdvajanja države za sport gotovo i ne postoje.   

Primitivnim stranačkim kanalima lansirani su u vrhove države ljudi koji su morali trenirati politiku u nekoj seoskoj mjesnoj zajednici. Biramo uvažene političare, ministre,  poslanike, koji su nam od države napravili sve samo ne uvaženo mjesto za život.  

Svijet je pun nepravde. Najgora je ona koju mi potičemo i pred kojom se ne znamo braniti. To nam se naplaćuje na svakom koraku.