Sve moćnije propadanje Republike Srpske

Piše : Armin ALJOVIĆ

Republika Srpska je ovih dana okićena zastavama. Kao da se radi o komadiću raja na zemlji. RTRS pravi specijalne priloge o maloj ali snažnoj republici, koja polako ali sigurno korača naprijed. Dodik govori o novoj državi na Zapadnom Balkanu koju više nikada neće uništiti ni mrsko Sarajevo ni stranci koji koketiraju sa muslimanima. Republika Srpska stoji na krilima moćne Rusije. Svi aplaudiraju i padaju u trans. Živjela Republika Srpska, živjela Rusija, živio Putin, pa opet živio Putin...

U stvarnom životu sve, ipak, izgleda drugačije. Ono što vlast u ovom dijelu zemlje potura građanima kao „svetu kravu“ zapravo je kažnjeno pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Kompletan vojni i politički vrh bh. entiteta RS presuđen je za progon, mučenja, istrebljenja i genocid nad nesrpskim stanovništvom.

Republiku Srpsku u Evropi prepoznaju po Karadžiću, Mladiću, Plavšićki i nizu generala presuđenih za najteže ratne zločine i genocid.

Evo kako je nastanak Republike Srpske zadokumentovao u svojoj posljednjoj knjizi „Beara“ Ivica Đikić, jedan od uglednijih bosanskohercegovačkih i hrvatskih novinara i književnika: „...Jedan dječak, petogodišnjak ili šestogodišnjak, koji se ko zna kako našao na mjestu smaknuća, sav krvav, bauljao je među toplim leševima i dozivao oca: „Babo! Babo, gdje si?“ Išao je ususret naoružanim vojnicima, plakao i dozivao. Vojnici su, kao po komandi, spustili puške. Potpukovnik Popović viknuo je vojnicima da pucaju, „da to završe“. Vojnici su se oglušili, puške su ostale spuštene. Popović je tiho progutao taj neposluh: znao je da su nepripremljeni vojnici psihički prenapregnuti od višestanog ubijanja, da malo fali da se neko pobuni, da odbije, da upita ili da se upita a znao je da mu ti vojnici još trebaju, jer posao još nije ni približno gotov ...“

Zbog čega se građanima Republike Srpske umjesto jake ekonomije i ljudskih prava još uvijek potura fašizam, koji nema prođu nigdje u Evropi i svijetu. Umjesto ljudskih podviga u zvijezde se dižu zlikovci koje je osudio cijeli svijet.

Šest-sedam godina nakon Drugog svjetskog rata Nijemci su se odrekli Hitlera i nacista, i krupnim korakom krenuli naprijed. Zemlja je vrlo brzo izrasla u ekonomsku silu i simbol zaštite čovjeka i njegovih prava. Mlade generacije nisu željele nositi teret prošlosti. Kompletna jugoistočna Evropa hrlila je u Njemačku za manje od dva desetljeća nakon nacističkih zločina i pretvaranja cijele države u golemu ruševinu. Upravo je na mjestu nekadašnjih zločina posađeno novo sjeme prave budućnosti.

Dvije decenije nakon krvavog bosanskog rata građanima RS još uvijek nad glavom visi užasna prošlost. Daje im se lažna nada. Na vrat im se stavlja teret sa kojim nisu nigdje prispjeli, osim da potonu. Oni koji se pokušavaju odreći takve prošlosti po pravilu se proglašavaju izrodima i izdajnicima.

Za one koji uzdižu laž i stavljaju maske nacionalnog radikalizma nema brige. Koliko bude njihove brige za naciju toliko će nacija i propadati. I toliko ćemo imati javne laži o snažnoj RS. Problem je što se i Federacija odriče Republike Srpske. Kao da jedan dio broda može potonuti, a drugi ploviti.