Zašto bi svi morali biti kao Dragan Mektić

Piše : Amina Čorbo-Zećo

„Sve je manje vladavine prava u Bosni i Hercegovini“, „BiH je razvaljena zemlja“, „Ima li iko normalan u ovoj BiH“, „Tužilaštvo BiH postalo mjesto gdje se na najgori mogući način prave kombinatorike za lažno prijavljivanje i lažno procesuiranje nekih ljudi“, samo su neke od činjenica koje s punim pravom posljednjih mjeseci izgovara Dragan Mektić, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine.

Neki mu spočitavaju da pretjeruje, izlazi iz okvira onoga što je dozvoljeno, ali ne shvataju da on samo radi svoj posao, jer ko ima relevantniji u zemlji da ocijeni stanje kada je riječ o sigurnosti ako to nije ministar sigurnosti. A, ako nema vladavine prava nema ni sigurnosti!

Porazno je, pak, što je Mektić usamljen. Još nismo čuli da je neki njegov kolega iskazao podršku Mektiću, a svakodnevno dobijamo dokaze da je bio upravu. Posljednji u nizu je navodna afera prisluškivanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić i članice VSTV-a Ružice Jukić. Tužilaštvo je čak tvrdilo da je dokument autentičan, a Mektić im je otvoreno poručio – vi ne možete vještačiti. Ispostavit će se da je Mektić bio upravu. Dokument je falsifikovan, a bačena je nova ljaga na najveću pravosudnu instituciju u zemlji! Tadić bi, zaključuju poznavaoci prilika, odmah trebala podnijeti ostavku! No, taj scenarij sigurno nećemo gledati.

Proći će godine, kao i ranije, a ove afere sjećat će se samo rijetki analitičari i historičari. Za ozbiljnu reformu pravosuđa i generalno pospremanje kadrova sve je manje vremena. Upravo zbog toga ali i drugih komprimitirajućih događaja ova institucija gubi kredibilitet.

Treba li podsjetiti da niti jedno zvučnije ime među osobama koje su hapšene i kojima se sudilo za korupciju, zloupotrebu moći, pronevjeru novca, nije završilo osuđujućom presudom, a na desetine ih je hapšeno.

O kakvoj mi vladavini prava govorimo dok optužnice padaju zbog banalnih razloga, nestanka i gubljenja dokumentacije iz predmeta s napomenom da krivci nikad nisu pronađeni.

Najupečatljiviji je slučaj iz 2006. godine kada je Dragan Čović pred Sudom BiH nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora, jer je kao ministar finansija FBiH zloupotrijebio svoj položaj i omogućio da neke firme izbjegnu plaćanje carinske takse u iznosu od nekoliko desetina miliona KM. Ovaj slučaj nikada nije završen jer je nestala originalna dokumentacija iz ovog predmeta. Krivci nepoznati.

I Nedžadu Brankoviću nekoliko se puta sudilo (svaki put oslobođen), a nakon čega će i nastati kultna rečenica: „Sve po zakonu“. Naime, odgovarajući na optužbe da se okoristio u politici Branković daje uvijek isti odgovor – sve što sam uradio je po zakonu. Ako neko može dokazati drugačije, neka dokaže. Za sada tužilaštva gube u utrci s kriminalom i korupcijom.

Zašto se onda Mektiću spočitava da “razvaljuje državu” iako svi ovi primjeri pokazuju da on govori istinu. Ko je zapravo razvalio vladavinu prava? A ona je osnov za svaku demokratsku zemlju, posebno onu koja pretenduje za ulazak u Evropsku uniju.

Tužilaštvo BiH postalo je mjesto gdje se na najgori mogući način prave kombinatorike za lažno prijavljivanje i lažno procesuiranje nekih ljudi. To su dobro osjetili Živko Budimir i Šemsudin Mehmedović. A i na nižim nivoima zastupljen je sportski ribolov. Svi se još sjećamo Hamdije Lipovače.

A, riba uvijek smrdi od glave, pa je za očekivati da kada „ne štima u Tužilaštvu BiH, ne štima nigdje.“

Čudi samo da šute i oni kojima su usta puna države, jer znaju oni, kao i svi mi, da bez jakog pravosuđa i vladavine prava nema ni „d“ od države.