NATO – zajedno u dobru i zlu

Piše : Doc. dr. Zijad Bećirović

Dolazak Mike Pencea, potpredsjednika SAD na sumit država Jadranske povelje u Podgoricu predstavlja zaista historijski događaj ne samo za Crnu Goru nego i za region zbog aktualne situacije u regionu i globalne konstelacije moći u međunarodnim odnosima.

U posljednjih barem 100 godina u Evropi nije bilo mira bez aktivne uloge SAD-a, naravno važnost angažmana SAD-a u jugoistočnoj Evropi i posebno Zapadnom Balkanu ne može se usporediti ni sa jednom drugom (vele)silom. EU je nastala kao mirovni projekt, a izrasla je u nešto više. Angažman SAD-a je bio, prije svega, u uspostavi mira i stabilnosti, a izrastao u nešto mnogo više. Zbog toga američku Jadransku povelju treba gledati u tom kontekstu.

Zajednički domaćini Jadranske Povelje u Podgorici bili su crnogorski i makedonski premijeri Duško Marković i Zoran Zaev. Simbolika je više nego očita. Crna Gora postala je nedavno 29. članica NATO-a, dok se očekuje da Republika Makedonija postane 30. članica NATO-a. Makedonski premijer Zaev je u Skopju potpisao Sporazum o prijateljstvu, dobrosusjedstvu i saradnji između Republike Makedonije i Republike Bugarske. Potpisani sporazum može se usporediti sa sporazumima između poslijeratne Njemačke i Francuske. Oba lidera, Zaev i Borisov, imali su političke snage i volje da prevaziđu mnoge nesporazume iz zajedničke prošlosti, koja je u mnogim segmentima zajednička povijest.

NATO je garant mira i stabilnosti i izraz volje da su države narodnim jezikom rečeno zajedno i u dobro i zlu. To nije možda tako izrazito kada se radi o EU. NATO je mnogo čvršća i hijerarhijski ustrojena organizacija. Važno je podsjetiti se na riječi američkog potpredsjednika Pencea, koji je rekao da u NATO-u imamo veće i manje države, ali nema većih i manjih saveznika.  Temelj odnosa u NATO-u je jednakopravnost i demokratičnost, a to je upravo potrebno državama potpisnicima Jadranske povelje.

Činjenica je da se Slovenija i Hrvatska aktivno uključene u rad Jadranske povelje predstavlja povratak na Balkan ove dvije države, koje tom prostoru geografski i svakako pripadaju.

Ponovno se otvara pitanje liderstva u regionu, jer Sumit u Podgorici već pokazuje naznake promjena u liderstvu. Neki nametnuti ili samozvani politički lideri odlaze polako ali sigurno u politički zaborav, dok drugi zbog svog nacionalizma, šovinizma, djelomično i fašizma uz uključenost u kriminal i korupciju sebe eliminiraju iz bilo kakvog liderstva.

Stvar je jednostavna. Da bi ste bili lideri vaše zemlje moraju biti dio članstva NATO-a ili EU. Ovdje je posebna važnost na NATO-u, bez kojeg nijedna zemlja ne može sebi osigurati kvalitetnog sistema odbrane i sigurnosti. Upravo one zemlje koje su članice NATO-a i/ili EU odnosno koje su blizu ostvarenja tog cilja imaju šanse da iznjedre nove lidere u regionu. Sve ostalo je plod mašte i neostvarenih želja. Politika je vrlo pragmatična djelatnost, a interesi su u fokusu svega. Kako će te biti lideri ako niste nečega član odnosno unaprijed se odričete mogućnosti za članstvo. Zemlje, koje imaju takve lidere sami sebi odriču bolju budućnost.

Zbog toga je uspjeh Crne Gore, koja je postala punopravna članica NATO-a, uskoro i Makedonije putokaz kojem trebaju stremite sve države potpisnice Jadranske povelje. Njihov uspjeh je snažna pokretačka snaga za BiH, možda čak i veća od pojedinih unutrašnjopolitičkih snaga u Bosni i Hercegovini. Međutim trendovi, koji su se uspostavili su nezaustavljivi. Blokada i opstrukcija će biti, ali ono što je neizbježno i predstavlja političku i svaku drugu realnost je da će Bosna i Hercegovina postati punopravna članica NATO-a i EU.

To se moglo primijetiti i kod američke strane, koja je iskazala snažnu podršku Bosni i Hercegovini i predsjedavajućem Vijeću ministara BiH Denisu Zvizdiću, koji je predstavljao BiH na podgoričkom samitu.

Autor je direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) Ljubljana