Politički isplativi revizionizam

Piše : Sead OMERAGIĆ

Čitav svijet zna da je u Blajburgu bio zločin, jer nije bilo suđenja i likvidacije su bile masovne. Ali, kad se pogleda onaj prvi red na komemoraciji, gdje sjedi i Dragan Čović sa svojim stranačkim timom, vidi se da je to skup HDZ-a Hrvatske i HDZ-a Bosne i Hercegovine. Istupom jedne političke stranke u prvom redu, samo je potvrđeno da se primarno radi o političkom skupu?

Posebna je priča zašto ne reagira uvijek mobilni Mladen Ivanić? 

Zar ne bi bilo logično da se u prvim redovima nađu potomci žrtava, a ne pripadnici jedne stranke? Zar ne bi bilo bolje da se tu, u prvom redu, nađe, recimo, desetina stranih i domaćih historičara koji su pokušavali dati odgovore na tragediju Blajburga. Za razliku od ove garniture političara kojima odgovori ne trebaju, jer se u mraku vlastitog i tuđeg neznanja redovno krije njihov politički profit.   

Ne može se vječito žmigavcima zavaravati život. To se zove historijski revizionizam i on je kažnjiv u čitavom civiliziranom svijetu, pa i Evropi gdje su jedni došli a drugi krenuli na neizvjestan put. Taj revizionizam upravo pumpaju ovi iz HDZ-a. I taj revizionizam dolazi od nacije koja je u jednom trenutku imala više od 50 posto Titovih partizana i vrijednu antifašističku prošlost.    

U Srbiji će javnost galamiti na skup u Blajburgu, govoriti o sramoti, a onda će biti nijemi na ruganje zločinu genocida na svojim fudbalskim i košarkaškim utakmicama gdje su obavezne parole „Nož, žica, Srebrenica“. Ako je „prijateljska“ Rusija pred UN-om stavila veto na Rezoluciju o Srebrenici, je li se time mogla umiriti savjest u susjednoj državi? 
Upravo su u Srbiji rehabilitirali četničkog komandanta Dražu Mihailovića, a onda i sve učinili da rehabilituju saradnika nacista Milana Nedića. Prilikom ulaska u Beograd njemačkom generalu je rečeno da je to prvi glavni grad jedne države u Evropi, koji je potpuno riješio jevrejsko pitanje. 

Kad se govori o žrtvama u Drugom svjetskom ratu, prema zvaničnom istraživanju Bogoljuba Kočovića, a onda i Vladimira Žerjavića za potrebe UN-a, najveće žrtve u populaciji na području Jugoslavije pretrpjeli su Jevreji, kojima je likvidirano 36 procenata nacije. Na drugom mjestu su Bošnjaci muslimani kojima je ubijeno između 10 do 12 procenata nacije. I pored svega u Bosnu i Hercegovinu iz Srbije šalju četničke jedinice da marširaju i zastrašuju porodice žrtava iz Drugog svjetskog rata i posljednjeg zločina genocida iz 1992. godine. 

Revizionizam je postao politički isplativ jer tzv. međunarodna zajednica neće da kaže svoj jasan stav prema onome što se ovdje dogodilo od 1991. do 1995. godine. 

Konačno, kad bi se pokazalo poštovanje prema tragediji i patnjama žrtava i njihovih porodica bilo bi dovoljno. I značilo bi makar-kakvu satisfakciju. Ali, čovjek dobije neizbrisiv utisak da svi i na svakoj strani znaju šta je istina o razmjerama zločina od 1991. do 1995. godine. 

Ali svi se prave ludi. I svi lažu jer im je nekako lijepo što mogu nekažnjeno lagati. Koga briga što to ponižava i žrtve i porodice žrtava.  

Zato nam djeca bježe iz ovih nekoliko psihijatrijski ograđenih prostora. Jedno ih uče u školi, drugo vide u javnosti. A sve je to suprotno onome što čuju iza taraba susjednih država.    

Ni u historijskim udžbenicima sa bošnjačkom većinom nema ništa zabilježeno o genocidu u Srebrenici. Javnost Hrvatske ili Srbije ne preispituje zločine. Aveti fašizma ponovo jašu. Laž je postala primarna, jer nema države u kojoj na vlasti nisu oni isti koji su uglavnom huškali na rat. Oni su se i politički angažirali da bi se danas mirne duše moglo nacionalno lagati. Masovno i po potrebi. 

Uostalom, čitav njihov politički angažman počiva na lažima. Jer njihove države napreduju, nacije kvalitetno žive, nezaposlenost se smanjuje, dugovi su sve manji i sve cvjeta. Revizija historije i ta vrsta obmane je samo jedan dio te njihove kompletne laži s kojom se održavaju u vlasti.